SAMOS

–Dobra večer, kapetane – počeo je govoriti Almik-. Zašto su se Vaši ljudi ponijeli na taj način? – Zamar je očekivao ovo pitanje.

–Nemojte im zamjeriti. Dugo su već na brodu i ponekad se nepromišljeno ponašaju. Već sam ih ukorio. Dobro, ispričajte mi sad sve. Znam da želite ići na Kos, ali ne znam kako ste uspjeli doći do mjesta gdje smo vas pokupili. – Almik mu je kratko ispričao sve o bijegu i odiseji s čamcem, ne ulazeći u detalje. Zamar se pravio da pozorno sluša dok je u glavi računao koliko bi novaca mogao dobiti za svakog od njih na tržnici robova u Tiru.

–Dakle, bjegunci ste.

–Nikako – objasnila je Telma, pomalo uvrijeđena izjavom-. Nismo bjegunci. Otišli smo sa Samosa jer tamo nemamo više obitelji, a naš najbliži rođak živi na Kosu.

–Ispričavam se, nisam vas želio uvrijediti. Kako god bilo, na ovom brodu ste sigurni. Vjerujem da ste gladni. Dođite pojesti nešto. – Zamar je također sjeo za stol i poslužio se sočnim komadom pečene piletine. Nerisa i Janira odmah su se povele za njegovim primjerom, lakomo glodajući hranu. Telma i Almik sumnjičavo su se pogledali prije nego što su se i oni prepustili gozbi.

Večera je prošla u miru. Djeca su povratila snagu i utažila glad. Prošla su dva dana od ubojstva roditelja; dva dana duga kao vječnost provedena usred mora. Nisu imali naviku jesti meso; njihova uobičajena ishrana sastojala se od ribe i povrća, a meso se čuvalo samo za posebne prilike. Vratila im se volja za životom.

–Vidim da već neko vrijeme niste jeli – govorio je Zamar češući se po glavi i kopajući po gustoj kosi.

–Da, ponijeli smo jako malo hrane; uglavnom osušenu ribu jer smo mislili da će put biti lakši. Mislili smo da ćemo u ovo vrijeme već biti na Kosu.

–More je prevrtljivo. Najvažnije je da ste živi iako ste dosta skrenuli s puta.

–Zar smo tako daleko od Kosa? – Almik je iznenađeno upitao.

–Ne puno; možda par dana. Znamo da vas je struja odvela prema zapadu. U svakom slučaju ćemo vas odvesti tamo. Neće nam to značajno promijeniti rutu.

–Ništa ne brinite, kapetane. Imamo nešto novaca i platit ćemo vam put. – Almik je izvadio novce iz unutrašnjosti odjeće i ponudio ih Zamaru. Kapetan ih je uzeo i promotrio. Bili su to novci Ptolomejevića.

–Malo je novca, ali bit će dovoljno – pročistio je grlo i promijenio temu, spremajući novac u svoju vrećicu-. Sutra nas čeka dug dan; bit će bolje da se odete odmoriti.

–U redu, kapetane – Telma je odgovorila i ustala od stola.

–Samo još jedna stvar. Bolje bi bilo da ne prelazite preko palube. Govorim to zbog posade. Dobri su ljudi, ali nikad se ne zna. – Zamar je razodijevao djevojku pogledom dok je govorio. Djevojka je bez sumnje vrijedila više od ostalih na tržištu robova u Tiru. Pirat se nasmijao u sebi dok ih je ispraćao.

Noć je prošla bez novih incidenata. Janira je brzo zaspala. Telma i Nerisa bile su zabrinute jer Janira dva dana gotovo da nije ni progovorila, ni plakala niti se igrala. Kao da se zatvorila u sebe samu, izolirajući se od okoline. Almik se osjećao odgovornim zbog situacije u kojoj su se nalazili; pogotovo ga je brinula Janira jer je bila najranjivija.

Ujutro su se kratko popeli na palubu kako bi doručkovali s kapetanom, što je bila dobra izlika za udahnuti malo svježeg zraka. Pohotni pogledi mornara prema Telmi brzo su ih otjerali u unutrašnjost broda. Imali su puno vremena na raspolaganju za razmišljanje. Almik je potvrdio da idu u smjeru istoka; bilo je očito da su skrenuli s puta iako on ne bi rekao da su se nalazi toliko daleko od Kosa. Nije mu bilo jasno kako su se mogli tako jako udaljiti s rute. Nisu hjteli izlaziti, pa su ručali i večerali u potpalublju. Kapetan ih je par puta posjetio kako bi im ulio sigurnost, predviđajući da će krajem sljedećeg dana stići na Kos.

Prošla je ponoć kad su grube ruke zgrabile Telmu i začepile joj usta. Pokušala se boriti, ali ju je više muškaraca primilo i izvuklo iz sobice bez da su brat i sestre ista čuli. Pokušala se osloboditi, ali su ruke koje su je držale bile poput okova. Bojala se najgoreg. Odveli su ju u potpalublje do baze jarbola. Muškarci su međusobno šaptali dok su Telmine prestravljene oči tražile nepostojeći izlaz iz te situacije. Očajnički se pokušala izvući iz šaka svojih otimača. Snažan udarac u glavu prekinuo je njenu borbu.

Jedan od mornara rastrgao je bluzu koja joj je pokrivala torzo. Njezine drhteće dojke, znojne od borbe, ostale su obnažene pod svjetlom svjetiljki. Drugi član posade, bez buke joj je podigao ostatak odjeće do struka i prepustio se svojim najnižim instinktima. Telma se vratila k svijesti dok je vikala od straha. Bila je potpuno svjesna što joj se događa; njezine najgore noćne more postale su stvarnost i morala je pošto-poto pobjeći.

Silovateljima je popustila pozornost i Telmi su se ruke oslobodile, na što se ona ponovno pokušala osloboditi krupnog mornara koji ju je trenutno zaposjedao. U tom je trenutku buka probudila Almika. Pogledao je oko sebe i vidio sestru zarobljenu mornarovim tijelom. Bijesno je krenuo prema napadaču, izvadio nožić koji je držao skriven u odjeći i od kojeg se nikad nije odvajao, dok je Telma vrištala i svom snagom zabadala nokte u oči nitkova kojeg je imala na sebi. Ostali mornari pokušavali su maknuti Telmine ruke s očiju svog druga.

–Ostavi ju na miru, nitkove! – Almik je skočio na jednog od muškaraca koji su mu priječili put zabijajući mu nožić u rame. Muškarac kojeg je ranio snažno ga je udario koljenom u trbuh, ostavivši ga na podu bez zraka.

–Pusti me, gaduro! – mornar koji je silovao Telmu maknuo se s nje u bolovima zbog iskopanog oka. Uhvatio ju je svim snagama za vrat i počeo nesmiljeno udarati glavom u jarbol dok je ona vrištala. To je bilo zadnje što je učinila.

–Koji vrag radite, idioti? – Zamar je probio mačem mornara u leđa-. Rekao sam vam da se držite dalje od njih. Glupani! – jedan od mornara mu se pokušao suprotstaviti debelom drvenom motkom.

–Što misliš tko si da nam možeš zapovijedati? – obratio mu se ogroman muškarac koji se morao naginjati kako ne bi dodirivao strop spremišta. Almik, još uvijek na podu, promatrao je scenu ne usuđujući se ustati jer nikad još nije vidio tako velikog čovjeka. Mornar je žustro krenuo prema Zamaru koji je brzim potezima lijeve ruke bacio par noževa u divova prsa, na što se isti raširio po podu kao nepomična masa pored kamenja koji su služili kao protuteža za brod. Treći muškarac, onaj koji je ozlijedio Almika, bacio je motku i počeo moliti za milost. Oštrica Zamarovog mača po drugi put tu večer zabila se u ljudsko meso.

Nerisa i Janira probudile su se preplašene bukom borbe i prestravljeno promatrale scenu ne usuđujući se ni pomaknuti, a još manje izaći iz sobice. Ostale us mirne poput stupova. Ostatak posade znatiželjno se približavao. Almik je ustao i polako se počeo približavati sestri. Telma se nije micala. Glava joj je bila deformirana od udaraca, kosa sljepljena i krv joj je tekla niz vrat. Njezine beživotne oči pune suza gledale su prema palubi. Popravio joj je odjeću kako bi joj pokrio golotinju.

–Kako ti je sestra? – pitao je Zamar.

–Rekao si nam da smo ovdje na sigurnom! – prigovorio mu je dječak glasom punim bijesa i prezira-. Moja sestra je mrtva; tvoju ljudi su je ubili. Ovako izgleda tvoja prokleta pomoć? Pogledao je kapetana hladnim pogledom koji je kratko uznemirio hladnokrvnog kapetana.

–Nisam htio da se ovo dogodi; žao mi je zbog tvoje sestre. Izgubio sam mnogo novaca zbog ovih idiota, ali barem mi više neće smetati. – Zataknuo je mač u korice.

–Novca? Što si točno planirao napraviti s nama, bijedniče? – Zamar mu je udarcem razbio usnu. Almik je trpio bol dok mu je krv tekla u grlo i ostavljala gorak okus.

–Bijednici ste vi! Prodat ću tebe i tvoje sestre kao robove u Tiru. Za tjedan dana stižemo u grad. – glasno se nasmijao.-. Zar ste mislili da s par novčića možete platiti putovanje? Šteta što ti je sestra mrtva; za nju bih dobio puno novca. Barem imam vas, a tijelo vaše sestre će poslužiti posadi za zadovoljavanje potreba dok je još toplo. –Almik je bijesno nasrnuo na njega. Snažan udarac u leđa ostavio ga je bez svijesti.

Nakon nekog vremena, Almik se probudio zatvoren u sobici zajedno sa svojim uplakanim sestricama. S druge strane ogradnog zida od drveta čula se buka. Pokušao je otvoriti vrata, ali su bila zaključana izvana. Bili su zarobljeni. Pogledao je kroz otvore na istrošenom ogradnom zidu i ono što je vidio ubilo ga je u pojam. Par Zamarovih ljudi stali su jedan iza drugog čekajući red za silovanje sestrinog beživotnog tijela. Nisu imali poštovanja ni za mrtve. Počeo je vikati, psovati, preklinjati, ali činilo se da se njegovi povici ne čuju dalje od njihove ćelije. Bogovi su očito bili zaokupljeni važnijim stvarima da bi se miješali u ovaj jezovit događaj. Proveo je još neko neodređeno vrijeme prijeteći i preklinjući dok nije podlegao osjećajima i počeo plakati zajedno sa sestrama. Što su skrivili bogovima da su ih zapale tolike nesreće jedna za drugom? Ima li još nade za njih u ovom životu? Što ih čeka u zlokobnoj budućnosti koja je pred njima? Ništa više u životu nije bilo važno. Možda ni njihovi bogovi nisu bili stvarni. Almik je priželjkivao smrt kako bi se svi ujedinili s roditeljima.

–Ustanite, djeco! – zvao ih je mornar lupajući po vratima sobice. Nerisa je prva otvorila oči. Sigurno je već bilo podne. Mali otvor koji je predstavljao njihovu ćeliju u oplati brodskog trupa bio je dobro osvijetljen. Oči su joj bile nadražene od plača. Odlučila je probuditi sestru koja je prestravljena otvorila oči, zamišljajući neku novu nesreću. Sestra joj se nasmiješila i snažno je zagrlila. Almik se također probudio i rukom dotaknuo usnu što je odmah izazvalo bol.

Vrata su se otvorila i mornar im je oštrim glasom naredio da izađu. Almik ga je pažljivo pogledao, pokušavajući prepoznati lice jednog od mornara koji su čekali red na silovanje sestre, ali ga nije uspio prepoznati. Muškarac ih je požurivao u uspinjanju na palubu. Almik je primio sestre za ruke i zajedno su se uputili prema stepenicama koje su vodile na palubu. Uz rub jarbola vidjela se crvena mrlja koja je označavala mjesto na kojem su ubili njihovu sestru. Gledao je oko sebe, ali nije našao njezino tijelo.

Nerisa se preračunala. Sunce je već bilo visoko na nebu kad su se popeli na palubu. Dočekao ih je sunčan dan. Iz očiju djevojčice krenule su nove suze, ali nije znala je li razlog svjetlost ili tuga zbog roditelja i sestre koji više nisu mogli uživati u istom suncu. Janira i dalje nije progovorila ni riječ. Prestravljenim očima uporno je gledala u pod odbijajući razmišljati o stvarnosti koja ju je okruživala. Almik se ljutio na samog sebe zato što je zaspao, a da nije vidio što su napravili s tijelom njegove sestre. Ponovno ju je tražio po palubi, ali jedino je uspio vidjeti tkanine umrljane krvlju pored ograde na desnoj strani broda. Pretpostavio je da su je bacili u more zajedno s tijelima silovatelja. Sama pomisao na to ga je potresla.

–Nadam se da ste se odmorili – Zamar ih je pozdravio kao da se noć prije nije dogodilo ništa izvanredno. Dječaka je iznenadila kapetanova hladnokrvnost. Taj muškarac je bez problema ubio tri člana vlastite posade, a zatim bez žaljenja dopustio da ostali obečaste beživotno sestrino tijelo- . Tražio sam da vas dovedu kako bih vam objasnio kako će se stvari odvijati odsad nadalje. Takve stvari se događaju i ono što se noćas dogodilo vašoj sestri nije se trebalo dogoditi, međutim, kako bismo izbjegli nove incidente, stavit ćemo vam okove kako bismo vas spriječili da počinite neku glupost. Ne želim izgubiti više novca.

–Ne možeš nam to učiniti! – viknula je Nerisa uzrujanog izraza lica.

– Vidim da vam je temperament obiteljska crta – nasmijao se kapetan-. Slušaj, mala, mogu s vama raditi što me volja, čak vas i poslužiti kao hranu ribama. Vaša sestra ih je prošlu noć već nahranila.

–Ti si jedan običan nitkov! – Almik je bijesno odgovorio dok su ga njihovi otimači čvrsto držali.

–Ne veći od onih koji su ubili vaše roditelje.– Almik se iznenadio jer im nisu ispričali kako su im umrli roditelji-. Iznenađen? – pitao je Zamar kao da mu je čitao misli-. Sanjate na glas i vaše noće more već su poznate cijeloj posadi. Kao što sam vam rekao, ne želim da umrete, želim samo da me za vas dobro plate. Život roba i nije tako loš; uvijek ćete imati hrane. Kad vas ne budu mogli više hraniti, prodat će vas nekom drugom. Bit će te imovina s vrijednošću. Ljudi s istoka ne zlostavljaju svoje robove već se često prema njima odnose bolje nego prema članovima obitelji.

–Što smo ti skrivili? Samo smo te zamolili za pomoć.-Nerisa nije shvaćala kapetanovo ponašanje.

–Takav je život, mala. Mladi ste i imate cijeli život pred sobom u kojem možete napredovati i doći do slobode, sve ovisi o vama. Zasad ćete provesti sljedećih tjedan dana do dolaska u Tir u sjeni, za vaše dobro. Ne želite valjda da vam se dogodi isto što i vašoj sestri?

–Rekao si nam da možemo imati povjerenja u tebe i da ćeš nas odvesti na Kos.-Almik je svakog trena bio sve bješnji-. Od početka si nas planirao prodati u ropstvo!

–Kad smo vas uočili u moru, već ste prošli otok Kos. Mi smo vam dali novu priliku za život. Završili biste mrtvi od opeklina i žeđi usred mora. Sad ćete barem imati mogućnost živjeti, a mi ćemo dobiti nagradu za naš trud. Nije ništa osobno; samo posao. Vidjet ćemo se ponovno u Tiru. – Kapetan se okrenuo i zaputio prema svojim odajama, dok su im mornari stavljali okove.

Dani su sporo prolazili u potpaljublju. Mali otvor na ćeliji i jedan obrok po danu bili su jedini znakovi prolaska vremena. Za obrok su dobijali mješavinu brašna i vode koju je bilo teško progutati. Vode im nije nedostajalo, ali je prostor bio malen i bili su primorani obavljati nuždu u kutu sobička.

Iako su prva dva dana bila izrazito naporna, Almik i Nerisa pokušali su nagovoriti mlađu sestru da progovori. Nisu iz nje uspjeli izvući ni jednu riječ. Almik je pronašao komadić ugljena s kojim je crtao škrabotine po zidu kako bi zabavio sestru. Kad bi se smračilo, Nerisa je izmišljala priče nadajući se izvući osmijeh iz malene, ali je bila neuspješna.

Vrijeme im se smiješilo i putovanje je prošlo bez problema. Zamar je ispunio obećanje. Djeca nisu izlazila iz svoje ćelije niti ih je itko došao zlostavljati. Janira nije uspjela povratiti dar govora; čim bi brat i sestra prestajali pričati s njom, spustila bi glavu prema dolje i satima gledala u pod. Jedva je jela napoj koji su im davali i polako je gubila na težini.

Nerisa i Almik imali su puno vremena za raspravu o svemu što im se dogodilo. Jako su im nedostajali sestra i roditelji. Iskorištavali su vrijeme kako bi međusobno dijelili priče o sebi i svojim doživljajima. Detaljno su se osvrnuli na svoje kratke živote. Naučili su više o samima sebi u tih pa dana nego u svom prijašnjim godinama. Almik je smatrao Nerisu izuzetno zrelom za svoju dob. U početku je puno plakala, ali je vjerovao da je sad puno jača od njega. Ona je isto mislila o bratu. Bila je ponosna na njega i htjela ga je pošto-poto oraspoložiti. Izbjegavali su razgovarati o tome što ih čeka po dolasku u Tir. U trenucima u kojima je Janira bila prisutna duhom, pokušavali su je izvući iz unutrašnjeg ponora u koji je padala, što je bio težak posao koji je davao gotovo nezamjetne rezultate. Malena je padala u tešku depresiju iz koje je brat i sestra nisu znali izvući.

Dani su prolazili i putovanje je došlo kraju. Prijepodne osmog dana zarobljeništva, Zamar je došao do njihove ćelije noseći krinku ljubaznog čovjeka nesposobnog učiniti nažao. Stigli su u Tir.

IV

Dan je bio sunčan u Tiru. Grad se nalazio na istočnoj obali Mediterana, mora koje je povezivalo cijeli svijet, tog Mare Nostruma kojeg su Rimljani žarko željeli pripojiti svom rastućem carstvu. Metropola, razorena od strane Aleksandra Velikog i njegove vojske prije gotovo jednog stoljeća, bila je smještena na važnoj strateškoj točki koja je predstavljala prirodni ulaz u istočne zemlje. Stari karavanski putovi, koji su neko vrijeme promijenili smjer, brzo su se vratili u Tir. Stari grad, gotovo potpuno uništen prije mnogo godina, izdigao se iz pepela s novom snagom. Azijski putovi, koji su prelazili preko Eufrata i Tigrisa, donosili su u grad egzotičnu trgovačku robu koja se poslije isporučivala u Egipat na jugu, prema sjeveru u smjeru antičkog Makedonskog carstva i prema Mediteranu do Melkartovih stupova pa čak i van civiliziranog svijeta zahvaljujući gorljivosti njihovih trgovaca. Zauzvrat, Tir je postao izvor sirovina za Perzijance i njihove pogranične susjede, opskrbljujući ih vinima, uljima, keramikom i robovima. Nekad potpuno razrušen grad pretvorio se u glavno tržište istočne obale Mediterana za potrebe kupnje i prodaje ljudi kao radne snage. Strateški položaj omogućio mu je opskrbu robovima mnogih trgovaca koji su lutali po glavnim gradovima istočnog Mediterana i Bliskog Istoka.

Bilo koji čovjek mogao je pasti u ropstvo. Ratovi i plemenski sporovi bili su najčešći izvori za obskrbu robljem koje je poslije upotrebljavano kao radna snaga u hramovima, na obradivim površinama i imanjima. Drugi izvor bilo je dužničko ropstvo kao posljedica nemogućnosti otplate duga drugim građanima ili imanjima, što se u mnogim zemljama kažnjavalo otplatom duga kroz gubitak slobode u određenom vremenskom periodu. Gubitak skrbnika i doma također je mogao odvesti u ropstvo.

Janira, Nerisa i Almik promatrali su grad s palube broda, zabrinuti za svoju budućnost. U svom selu nikad nisu vidjeli robove iako su točno znali o kome se radi – o ljudima koje su bogovi napustili i koji su izgubili slobodu. Imali su osjećaj da su postali žrtvama božanskih hirova i da su ih bogovi napustili ostavivši ih na rubu ponora punog nesigurnosti. Najviše su se bojali da će ih rastaviti. Janira još uvijek nije shvaćala što se događa s njima. Nerisa i Almik su joj dan prije pokušali objasniti, ali djevojčica nije uspjevala shvatiti zašto moraju ići živjeti u kuću nekog stranca. Uporno je govorila da se želi vratiti kući k roditeljima i to je bilo jedino što je govorila tijekom zarobljeništva.

Tir je posjetiteljima predstavljao sliku tgovačke vreve usporedive s ostalim velikim svjetskim gradovima. Brojni brodovi neprekidno su uplovljavali i isplovljavali iz luke, vezani jedni za druge zbog nedostatka prostora na pristaništima. Zamarov brod pristao je tik uz brod sličnih razmjera. Kapetani su se pozdravili. Jezik kojim su govorili djeci je bio nepoznat. Kasnije će Almik saznati da su pričali feničkim jezikom. Da bi došla do pristaništa, djeca su okovana morala prelaziti s broda na brod pored nezainteresiranih pogleda posade drugih brodova.

Nerisa i Almik još jednom su pokušali nagovoriti pirata da odustane od prodaje, na što je jedan od mornara udario Almika u rebra, dok se Janira prilijepila za sestru.

Mala grupa, na čelu sa Zamarom i u pratnji četvorice mornara, krenula je prema zakrčenom gradskom pristaništu. U luci se osjećao intenzivan miris koji je dolazio sa štandova na kojima su se pripremale pečene sardine, poznato tamošnje jelo. Na štandovima su se također prodavali pivo, vino i različita jako začinjena hrana koja je svojim jakim aromama napajala osjete prolaznika. Djecu je, vidjevši toliku hranu, zaboljela utroba od gladi; više od tjedan dana jeli su isključivo hranu napravljenu od brašna i vode te poneke ostatke hrane koje su im donosili mornari.

Zamarovi ljudi vodili su ih kroz uske i sumorne ulice koje su vodile u napučeni grad. Mirise luke zamijenili su drugi jednako intenzivni mirisi. Rubovi ulica bili su puni smeća i fekalija koje su proizveli stanovnici, a insekti su u velikom broju slobodno lutali po njima. Mogao se vidjeti i poneki glodavac koji je uživao u ostacima, što je Almika odmah podsjetilo na scenu kojoj je u kući svjedočio zajedno s Telmom. Hodajući gradom morali su proći kroz različite dijelove grada. Djeci je to bio prvi posjet jednom gradu. Osim Almika, nitko od njih nije nikad izašao iz sela, koje ima manje od dvjesto stanovnika.

Janira nije ni osjećala okove koje je nosila. Hodala je širom otvorenih očiju, promatrajući neobične likove koji su hodali po tom gradu punom nijansi. Almik je bio razočaran onim što je vidio ulazeći u grad; grad je izgledao kao svinjac, toliko drugačiji od dalekih grčkih akropola koje je posjetio zajedno s ocem. Nerisi nije bilo jasno kako je toliko ljudi moglo živjeti u tako malom prostoru. Nedostajali su joj plaža i kuća na Samosu te je instinktivno čvršće primila sestru za ruku.

Hodali su duže vrijeme po nepravilnim i prljavim ulicama. Prošli su kroz kožarsku četvrt, u kojem je obrada kože proizvodila smrad koji je izazivao mučninu ulazeći u nosnice prolaznika. Također su prošli kroz četvrt gdje su živjeli proizvođači košara, gdje su pored nekih ulaza vidjeli divne umjetničke radove napravljene od palme i trske i spremne za prodaju. U tkalačkoj četvrti ulice su bile prekrivene stotinama tkanina i sagova obješenih na zidove kuća, tvoreći višebojni mozaik koji je izgledao kao ulaz u drugi svijet. Nerisa se divila tkaninama živih boja koje sus stvarale različite zanimljive oblike. Nastavili su hodati sve dok se kuće nisu polako prorijedile. Skrenuli su za ugao i našli se pred brdima koja su se nalazila iznad zidina grada.

Djecu su već boljeli gležnjevi kad su prošli gradske zidine. Zamar je grupu odveo uskim, rijetko korištenim puteljkom koji se gubio iza brežuljka. Došavši do zaobljenog vrha brežuljka, djeca su pogledala na drugu stranu i pitala se što ih tamo čeka. Na dnu brežuljka, na istočnoj kosini, nalazila se skupina kuća okružena palisadom koja je zauzimala veliku količinu prostora.

Almik je oštrog pogleda gledao velike drvene kaveze unutar palisade i shvatio gdje ih Zamar vodi. Puteljak se krivudavo spuštao do palisade izgrađene od nepravilnih drvenih klada, suhe slame i blata, tvoreći zidić nešto viši od odrasle osobe. Smatrao je da ga ne bi bilo teško preskočiti. Nastavili su hodati uz rub građevine dok nisu došli do zatvorenih vrata napravljenih od dviju debelih drvenih ploča. Zamar je izvadio svoj brončani mač i snažno lupio po vratima drškom oružja. Vrata su se ubrzo počela otvarati. Niski muškarac, Nerisine visine, otvorio je teška vrata kako bi pirati mogli ući. Patuljak je prepoznao kapetana i ponizno ga pozdravio. Razmijenili su par riječi te im je mali muškarac pokazao da ga prate. Grupa je krenula za kapetanom. Djeca su prestrašeno gledala u nepoznatu okolinu.

Unutrašnjost građevine bila je prostrana i predstavljala veliku ravnu površinu poprskanu s obje strane zgradama od opeke. Brojne osobe obavljale su svoje poslove i cijela slika ostavljala je dojam malog sela koji se razvio u sjeni velikog grada. U sredini prostora, isticale su se ogromne drvene građevine koje je Almik uočio s vrha brežuljka. Grupa je prošla pored njih. Miris kaveza bio je intenzivan i neugodan. Djeca su promatrala osobe zatvorene u njima, prljave, obučene u krpe ili gole, ugaslih očiju. Izgledali su kao utvare. Bilo je tu muškaraca, žena i djece, zatvorenih u različite odjeljke – pojedinaca koji su izazivali strah ili žaljenje. Svi različiti jedni od drugih, ali svi robovi.

Patuljak je natavio hodati prema kamenoj građevini podignutoj na kraju palisade. Došavši do građevine, grupa se zaustavila. Patuljak se obratio Zamaru na onom istom neobičnom jeziku od prije i dva muškarca su ušla u građevinu.

Prošlo je dosta vremena otkad je kapetan ušao u zgradu koja je izgledala kao sjedište uprave kompleksa. Mornari su se opustili pričajući o svojim temama, dok su djeca, još uvijek u okovima, razmjenjivala dojmove o mjestu gdje su se nalazili kad je Zamar, zajedno s još jednim korpulentnim muškarcem u pedesetim godinama, guste sijede brade, izašao iz zgrade. Krenuli su prema djeci i nepoznati čovjek zagledao se u brata i sestre, promatrajući ih iskusnim očima, tražeći moguće nedostatke na robi, procijenjujući njihovu trgovačku vrijednost. Tražio je da otvore usta, na što see Almik pobunio dok ga novi udarac u rebra nije natjerao da promijeni ponašanje.

Istraživanje je kratko trajalo. Muškarac je izmijenio par riječi sa Zamarom i obojica su se vratila u zgradu.

Djeca su sad postala svjesnija situacije u kojoj su se nalazila; pregovarala se njihova cijena. Činilo se kao da im je sudbina već zapečaćena i da će ih, bez obzira na njihove neumorne molbe, kapetan ipak prodati tom čovjeku. Sve troje čvrsto se primilo za ruke i međusobno se pogledavalo.

Vrata su se ponovno otvorila i Zamar je izašao s osmijehom na licu. Zatvorio je vrata i pridružio se grupi. Djeca su na trenutak pomislila da su ga ipak krivo procijenila.

–Izgleda da se naši putovi ovdje razilaze. – Hodao je prema djeci ne mogavši skinuti osmijeh s lica-. Dobili ste gospodara.

–Što si nam to napravio? – Ogorčena Nerisa pitala je nesigurnim glasom. Potvrdili su se njezini najveći strahovi.